objekt (srednjovj. lat. obiectum, poimeničeni srednji rod participa perfekta od klas. lat. obicere: staviti ispred, izložiti), predmet, stvar.
1. U lingvistici, termin kojim se označuje osobita gramatička relacija između glagola i imenskih riječi i imenskih sintaktičkih skupina u rečenici. U tradicionalnoj gramatici objekt je ona imenska sintaktička skupina koja dopunjuje značenje glagola u rečenici. Razlikuje se izravni (ili bliži) objekt, koji imaju prijelazni (ili tranzitivni) glagoli (npr. udarati), i neizravni (ili dalji) objekt, koji imaju tzv. dvoprijelazni (ili ditranzitivni) glagoli (npr. dati). Prijelazni glagoli imaju jednu imensku dopunu (udarati koga?), a dvoprijelazni dvije (dati komu što?). Kod prijelaznih glagola koji znače radnju objekt obično ima semantičku ulogu trpitelja (pacijensa), npr. imenica Petar u rečenici Ivan udara Petra. U pasivnim rečenicama nema objekta, već objekt istoznačne aktivne rečenice postaje subjektom: imenica Petar objekt je u Ivan vidi Petra, ali subjekt u pasivnoj rečenici Petar biva viđen (od Ivana).
U hrvatskome izravni objekt obično stoji u akuzativu, a u drugim jezicima koji imaju padež, u padežu koji odgovara hrvatskomu akuzativu. Međutim, katkad se izravnomu objektu pripisuju i drugi padeži, npr. genitiv (npr. u hrvatskim niječnim rečenicama poput Ne jedem kruha), dativ (npr. u latinskome uz glagol medeor, medēri »liječiti« stoji objekt u dativu), itd. Katkad je objekt sintaktički određen mjestom u rečenici; primjerice, u engleskome objekt obvezno stoji iza glagola, a u japanskome neposredno ispred glagola. U ergativnim jezicima, kao što je baskijski, izravni objekt prijelaznoga glagola stoji u istom padežu kao i subjekt neprijelaznoga glagola, ili se sintaktički tretira na isti način (npr. redom riječi).
U suvremenim sintaktičkim teorijama objekt se definira na različite načine, a u nekima uopće nije gramatički termin, jer se smatra da pojam objekta nije moguće definirati univerzalno, neovisno o strukturi pojedinoga jezika. U transformacijsko-generativnoj gramatici N. Chomskoga izravni objekt određuje se isključivo sintaktički, kao imenska skupina (NP) koja predstavlja dio glagolske skupine (VP) i stoji uz glagol; u relacijskoj gramatici objekt je, uz subjekt, nedefinirani osnovni pojam sintaktičke analize, dok u gramatici uloga i referenci (engl. Role and Reference Grammar) pojam trpitelja (engl. undergoer), koji odgovara tradicionalnomu pojmu objekta, dobiva i sintaktičku i semantičku interpretaciju.
2. U filozofiji, sve ono što može biti predmetom osjetilnoga zamjećivanja, zrenja, predočavanja, ali i nadosjetilnoga mišljenja. Objekt zato nije samo osjetilno u iskustvu dana stvar, nego i ono što je proizvod čistoga mišljenja. Materijalni objekt je zbiljski bivstvujuće koje se konstituira po svojim osjetilno danim obilježjima, a formalni objekt je način (forma) na koji se subjekt usmjeruje na to zbiljsko bivstvujuće i time misaono konstituira njegovu (nepredmetnu) danost u svijesti, ali s obzirom na njegova bitna obilježja (npr. ideje, čisti pojmovi, čisti geometrijski likovi, algebarski brojevi i dr.). Odnos svjesnoga osjetilnoga zahvaćanja predmeta i njegove misaone konstitucije čini tijek objektiviranja, tj. tijek postajanja nekoga predmeta kao bivstvujućega za svijest, čime i sama svijest istodobno postaje određena i uvjetovana njime (princip uzajamnoga impliciranja). Putem spoznavanja individualnih objekata i njihovih bitnih svojstava svijest gradi najopćenitije pojmove (kategorije) svake pojedinačne regije bića, čime se u logičkom smislu tvore njihove vrste i rodovi. Sukladno tomu vrjednuje se i istinitost spoznaje: ona je ili objektivna (u slučaju potpune podudarnosti spoznaje i predmeta spoznaje) ili subjektivna (tj. transcendentalna, kada subjekt na temelju svojih spoznajnih moći izriče što objekt jest) ili realna (kada se subjekt i objekt nalaze u jednakopravnom odnosu međusobnoga uvjetovanja).
